IZUMRLE i DANAŠNJE AUTOHTONE PASMINE PASA U ISTRI
Ovaj referat autor Mr. vet. Ratimir Orban je održao na Znanstvenom sastanku u Poreču (jesen 1976) koji je organiziralo Znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture u Rijeci. Bio je objavljen u posebnom Zborniku toga sastanka izašlom u Rijeci 1978. Da se i kinolozi upoznaju sa povijesti autohtonih pasmina u Istri — donosimo ga i u našem časopisu.

preuzeto iz časopisa HKS-a "Moj pas", - Zagreb,1983

autor: Mr vet. Ratimir Orban (Predsjednik Kluba 1983.)

Istra je poseban fenomen u našoj kinologiji. Na relativno malom prostoru stvoreno je i uzgojeno veći broj autohtonih pasmina pasa bilo za lov ili za čuvanje. Neke od tih pasmina danas su već nestale (izumrle), nekih još imamo u tragovima, dok ih nekoliko postoji još i danas. Pozabavit ćemo se pretežno onim pasminama, koje su već prešle u "povijest", jer se o njima danas vrlo malo zna.

Postojanje većeg broja autohtonih pasmina pasa u Istri znak je da je narod koji tu živi imao od pamtivijeka veliki interes za uzgoj kvalitetnih domaćih životinja, među koje spadaju i pasmine autohtonih pasa. Kako se mijenjao način lova, tako su se mijenjale i pasmine lovačkih pasa. Najprije se lovilo sa hrtovima, a kasnije sa psima goničima, dok danas prevladavaju uvezeni psi ptičari, jer se opet izmijenio način lova. Isto tako nestalo je i autohtonog istarskog pastirskog psa, jer je nestalo velikih stada ovaca, a nema više potrebe obrane stada od grabežljivih životinja(vukova).

Naročita karakteristika pasa Istre je ta, da su mnoge pasmine (pa neke već izumrle), poslužile za uzgoj pojedinih pasmina pasa u susjednim i drugim europskim zemljama. Tako mnoge izumrle istarske pasmine danas nalazimo u susjednoj Italiji, u Austriji, Švicarskoj, Francuskoj pa čak i u Engeskoj. Istra je od davnine imala trgovačke veze sa susjednim zemljama, a bila je stoljećima pod mletačkom vlasti.

Za ovaj referat pregledana je sva raspoloživa naša i strana kinološka, stočarska i zoološka literatura (pa i ona najstarija), ali u istarskim nazivima pasmina pasa nalazimo podatke tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. U ranijoj literaturi jedino po opisu pasa možemo saznati da se to radi, da se to radi o pasminama iz Istre. Nadalje Istra je bila u starije vrijeme dosta nepoznata, zato često vidimo opise naših pasa za koje se navodi da potiču "iz nepoznatih talijanskih provincija".

Kod opisa svake pojedine pasmine, navest ćemo da li je pas izumro, da li ga ima još u tragovima ili još danas postoji.

Istarski hrtoliki gonič
- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Istarski hrtoliki gonič. Ta je pasmina poznata kao "istarski hrt", ali samo u stranoj literaturi, dok kod nas nije bila dosada uopće nigdje spomenuta. Prvi podatak o tome psu pronašli smo u radnji prof. dra Kellera iz Švicarske (iz 1902), koji je bio mišljenja, da taj pas potječe od čaglja, jer oba imaju isti oblik četvrtog predkutnjaka u gornjoj čeljusti, a što se razlikuje od istog zuba kod ostalih pasa i vuka. Sličnih pasa iz iste pasminske grupe "sredozemni hrtoliki goniči" ima Grčka(o. Kreta i Rodos), Italija, Francuska, Španjolska(naročito balearsko otočje), Portugal, te cijela sjeverna Afrika.

Psi takvog oblika poznati su još u starom Egiptu (egipatski hrt), pa se zato cijela grupa tih pasa naziva još i "faraonski psi". Ako uspredimo takve pse s fresaka i kipova iz grobnica faraona, starih oko 3000 godina p.n.e., s današnjim psima te grupe u Sredozemlju, vidimo da je ta pasmina ostala neizmijenjena preko 5000 godina. Sličnih pasa (hrtova) bilo je još do početka ovog stoljeća u Bosni (prema podacima Laske 1896). I istarski i bosanski hrtovi bili su psi visine oko 60 cm, tipične brakoidno-hrtolike glave sa stojećim dosta velikim ušima (znak da potječu iz južnih dijelova Zemlje-Afrike), snažnog ali vrlo vitkog tijela, te s duljim repom koji često nose zavrnutim iznad leđa. Osnovna boja im je crveno-žuta, s dosta bijelih oznaka, a ima i bijelih pasa sa crvenim ili narančastim oznakama (skoro istih kao i naš današnji istarski gonič). Glavna razlika između pasa hrtova (koji love isključivo »na vid«, dakle okom) i ovih hrtolikih goniča je ta da ti psi trag divljači drže "nosom", dakle trag slijede njuhom. To je glavni dokaz da su bliži goničima nego hrtovima.

Jedini podatak o takovim istarskim hrtovima nalazi se u Istri u selu Beram kraj Pazina. Na groblju u Škrilinama kraj Berma nalazi se kapelica u kojoj su freske, koje je god. 1474. naslikao poznati slikar Vincent iz Kastva. Na lijevom (sjevernom) dijelu te kapelice, nalazi se slika "Poklonstvo tri kraljeva", gdje na donjem dijelu te slike vidimo vodiča manjeg čopora hrtova, koga povijesna literatura naziva "psar". Taj vodič drži četiri hrta svjetlo žute boje sa stojećim ušima. Malo podalje desno je žuti kratkodlaki gonič (sličan našem posavskom goniču) koji je danas u Istri također izumro.

U selu Hrastovlje u Slovenskom primorju (na cesti Buzet - Kozina) nalazi se utvrđena crkvica u kojoj su freske nacrtali učenici Vincenta iz Kastva. l tu se nalazi slika "Poklonstvo tri kraljeva" na kojoj se opet vidi takav "psar" koji drži mali čopor hrtova.

U crkvi — kapelici "Crngrob" sjeverno od Škofje Loke na groblju nalazi se freska koja prikazuje lovca sa takovim hrtom. Kopijate freske nalazi se u Škofjeloškom muzeju u starom gradu u Škofjoj Loci. Istu sliku nalazimo i na kalendaru poduzeća "Lek" iz Ljubljane za mjesec listopad 1976. Kao autor označen je Janez Ljubljanski slikar iz 1460.

Dapače i u misalu zagrebačkog kanonika Jurja Topuskog koji je pronađen 1518. godine, a potječe iz 15. stoljeća, nalazi se slika o jednom lovačkom prizoru na kojoj se lijepo vidi i hrt sa stojećim ušima i gonič sa ovješenim ušima. Misal se nalazi u riznici zagrebačke katedrale, a slika je na str. 68. u knjizi "Tisućljetni Zagreb" izdanje Školske knjige, Zagreb 1976 i 1979. Vjerujemo, da ćemo daljnjim traženjem pronaći još poneku sliku tadašnjih hrtova, za koje nam strana literatura govori da ih je bilo u našoj zemlji pogotovo u Istri.

Žuti istarski oštrodlaki gonič
- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Žuti istarski oštrodlaki gonič. To su psi oblika goniča, pšenično-žute ili crvenkasto-žute, oštre dlake po glavi i tijelu. Radi brade na donjem dijelu glave takve pse narod zove "barbino"(prema talijanskom). Kod nas je standardiziran samo kratkodlaki gonič žute boje kao "posavskig gonič", dok oštrodlakog goniča nismo standardizirali. Međutim u susjednoj Italiji postoji baš takav gonič pod nazivom "segugio italiano a pelo duro", pa se vjeruje da naš »barbino« ima s njime veze. Isto tako u susjednoj Austriji postoji i "štajerski visokogorski oštrodlaki gonič" (poznatiji kao Peintinger Bracke). Taj pas nastao je križanjem današnjeg oštrodlakog istarskog goniča s hanoveranskim krvosljednikom, međutim izgleda po izgledu i boji, da su bili upotrijebljeni baš takvi "barbini", a ne današnji istrijanac.

Žuti jednobojni kratkodlaki gonič. Kod nas su standardizirani slični žuti psi, ali s obaveznim bjelinama kao "posavski gonič". Žutih pasa bez bjelina, naš standard posavca ne dozvoljava. Naprotiv u susjednoj Italiji takvi psi (bez bjelina) standardizirani su kao "segugio italiano a pelo forte". Kako talijanski goniči spadaju u grupu zapadnih goniča, to su im karakteristična duga viseća uha i u tome se razlikuju od naših pasa. Može se pretpostaviti da su naši žuti goniči križani sa zapadnim goničima od kojih je naslijeđen i oblik i duljina uha.

- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Mali istarski kratkodlaki gonič. Takvi goniči po boji i oznakama (bijeli s narančasto-žutim mrljama) potpuno su jednaki našem standardiziranom "velikom" istarskom kratkodlakom goniču. Razlikuju se jedino po laganijoj (nježnijoj) konstituciji te po nešto zaobljenom obliku lubanje. Prilikom pokušaja standardizacije tih pasa kao posebnog tipa istarskog kratkodlakog goniča (1958), to je odbijeno s obrazloženjem, da su to degenerirani oblici normalnog (ili većeg) istrijanca. Međutim to je potpuno kriivo, jer kraški kraj zahtijeva manjeg i laganijeg psa pa su i sve vrste autohtonih domaćih životinja na Krasu i na našim otocima, specijalno na otoku Krku, manje i laganije (krčki poni, krčko govedo, krčka ovca i si.).

- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Poznati su manji tipovi goniča koje Nijemci zovu "Steinbracke", Francuzi "chien courant de petit taille", Nizozemci "Steembrok", Englezi "beagle" itd. Svi takvi psi imadu malo zaobljenu glavu, što se u zootehnici naziva »juvenilni« stadij, pa zato nitko ni ne pomišlja da bi takve goniče nazvao "degenericima", već rezultatom uzgoja u sredini iz koje potječu.

Istarski kratkodlaki gonič. To je naša najrasprostranjenija pasmina goniča u zapadnoj polovici države, a najbolji primjerci potječu iz Istre. Bolji uzgoj dao je i veće i jače pse, pa je standardiziran do 56 cm visine. Boje je snježnobijele s narančastim oznakama, koje moraju biti sočne (ne blijedo-žute ili limunaste). Po obliku glave, malo se razlikuje od naših ostalih pasmina goniča, jer mu je podrijetlo s juga, moguće čak iz Afrike. U grobnici faraona Tutmonisa III (oko 1500. pr. n. e.) nađeni su i bijeli psi oblika našeg istrijanca. Poznata je i jedna Tizianova slika (iz prve polovice 16. stoljeća) koja prikazuje već današnji oblik istarskog goniča.

U povijesti uzgoja francuskih porcelanskih goniča nalazimo, da su za njihovo oplemenjivanje upotrijebljeni psi iste boje iz "dalekih talijanskih krajeva" (a to je morala biti i naša Istra ili Dalmacija). Uzgajači tih pasa bili su benediktinski opati (koji su imali velike psetarne i lovišta), a znamo da su u staro doba benediktinci bili prvi redovnici koji su došli u naše krajeve. Laska (poznati austrijski brakološki stručnjak) navodi još 1896. kada su koji francuski opati posjećivali naše krajeve, nadzirajući područne samostane, a baš je u Istri bilo najviše benediktinskih opatija. U Engleskoj je našem istarcu najsličniji "Harrier du Somerset", a znamo da se princ iz te velikaške obitelji Soomerset, mnogo kretao u našim krajevima (npr. Trogir), pa je vjerojatno i pse goniče te boje poslao u svoju domovinu. Isto tako znamo da su stari oblici talijanskih pasa ptičara "bracco italiano", naročito tip "bianco aranccio", po boji skoro jednaki našem istarskom goniču.

- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

U literaturi nalazimo, da je bilo istarskih goniča koji su vrlo lako naučili "stajati" pred divljači, dakle raditi kao psi ptičari, a ne kao goniči. Kako u Italiji nema goniča te boje, to možemo sigurno tvrditi da su njihovi ptičari — bili naši istarski goniči. Dapače u nekoliko pasmina francuskih kratkodlakih ptičara (senžermenski i burbonski) te kod engleskog poentera imamo primjeraka s narančastim oznakama, kao i u našeg istarca.

- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Istarski oštrodlaki gonič. To je standardizirana pasmina goniča istih oznaka kao i kratkodlaki, ali tvrde i oštre dlake. Ta je pasmina još poznatija u Europi, ali nije uvijek nazivana istarskom, već vrlo često i "bosanski" gonič, radi sličnosti s bosanskim oštrodlakim goničem zvanim "barakom". Tako da u mnogim starim knjigama imamo naziv "bosanski", a po opisu vidimo da je to "istarski" gonič.

Sličnih oštrodlakih goniča bijelo-narančastih, nalazimo u Tirolu, zatim u Švicarskoj, a najsličniji su francuski vendejski goniči i engleski "velški" goniči. U opisima talijanskih oštrodlakih ptičara »bracco spinone« tip »bianco aranccio« (npr. Beckmann 1889), nalazimo navedeno gdje su Talijani po Istri i Dalmaciji nabavljali pse za oplemenjivanje svojih ptičara, a po slikama možemo teško razlikovati, da li se radi o talijanskom ptičaru ili istarskom goniču jer su tako slični. l tu nam je dokaz (koji sami priznaju), da njihov ptičar potječe od našeg goniča.

- klikom na sliku otvoriti će se veća slika -

Istarski ovčar. Najstariji opis tih pasa ovčara, imamo kod prvog izvještaja upravitelja ergele Lipica (osnovane 1580), gdje veli da je nabavio velike i jake pse za obranu stada (ergele) konja od vukova. Opisuje potpuno našeg istarca. Nadalje, najstariju sliku tog ovčara nalazimo u knjizi slikara Strebela (1901), dok prvi istarski ovčar, upisan u austrijsku rodovnu knjigu god. 1876, potječe iz mjesta Castelnovo, a to je današnji Rakalj kod Barbana. Zanimljivo je, da je taj istarski ovčar, prvi ovčarski pas upisan u austrijsku rodovnu knjigu (prije njemačkog i mađarskog). Psa, kojeg nam pokazuju stare slike, danas više nema. To je bio pas oblika pastirskih pasa, dakle sa spuštenim ušima, visine oko 60 cm, sive boje, kraće i tvrde dlake. Pripadao je tipu sredozemnih pastirskih pasa (premda ga zovu ovčarom), kakve još danas nalazimo u Savoji (Italija), pa i na jugu Italije. Nekada je bio rasprostranjen na cijeloj Učki i Ćićariji, a narod ga tamo zove "turko" (vjerojatno zato jer su Turci u ratovima upotrebljavali vrlo slične pse, kao i današnji anadolski pastirski pas). Zadnje primjerke tih pasa našao sam oko 1955. u okolici Pule i na Ćićariji.

Izgleda da je kod stvaranja današnjeg "kraškog ovčara" u susjednoj Sloveniji poslužio i istarski ovčar. Slovenska kinološka literatura često citira bečkog zoologa Kammerera, da je dao najstariji opis »kraškog« ovčara, međutim u knjizi Strebela (1901) lijepo vidimo, da je Krammerer napisao radnju pod nazivom "Istrianer Schaferhund"!

Ovaj kratki pregled povijesti istarskih autohtonih pasmina pasa dao nam je samo letimični uvid u niz pasmina pasa po raznim dijelovima Europe, gdje još danas nalazimo pse, vrlo slične pojedinim istarskim pasminama. Iz toga vidimo da je svojedobno Istra bila riznica i rasadnik za niz pasmina pasa, od kojih su neke kod nas nestale, ali ih u inozemstvu možemo još naći. Moguće su naši kinološki radnici premalo iskoristili tu bogatu riznicu, jer nam je danas ostalo praktički samo dvije standardizirane pasmine: istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič.

Ovaj rad se smatra kao predobjava niza podataka, o kojima se moraju napisati posebni radovi, jer s vrlo slabo poznatom povijesti autohtonih pasmina pasa Istre moramo bolje upoznati domaću i stranu stručnu kinološku javnost.

povratak na vrh

LITERATURA

povratak na vrh